Riječ župnika
Riječ novog župnika
Premještaji na novu župu, smijem reći ulaze u redoviti život svećenika (župnika). Svaki svećenik bi trebao biti svjestan toga i prihvatiti premještaj kao i potrebu partikularne Crkve – biskupije. U vrijeme kada mjerodavne crkvene vlasti „slažu“ premještaje, dekrete, moram reći u našim svećeničkim krugovima se o tom žestko raspravlja i komentira. Tko će dobiti ovu ili onu župu, tko prihvaća premještaj tko ne, ima li nekakvih želja pa čak i isključivosti kod onih koji će biti premješteni itd...U svakom slučaju nadbiskup dakle ima težak zadatak, ispuniti potrebu Crkve s tim da pojedinac koji se premješta bude zadovoljan i ne shvati premještaj kao osobnu degradaciju.
Bez obzira na sve ove detalje, dolazak u novu sredinu (novu župu) je šok i stres, pogotovo za javne osobe od kojih se očekuje da djeluju i funkcioniraju na visokoj razini svoga poziva. Ne zaboravimo da se radi o vječnom sukobu unutar nas samih; vlastite želje i afiniteti nasuprot evanđeoskom poslanju ili potrebe Crkve. Borba između ove dvije stvarnosti traje vječno i sretan je onaj koji uspije napraviti kakvu takvu ravnotežu i pomiriti ove dvije suprostavljene strane. Ne zaboravimo da svećenik na župu ne donosi sa sobom samo svoj svećenički red i svoje posvećenje, nego i svoju narav, emocije, temperament, čitav niz psiholoških detalja navika i stila života, donosi sebe. Ostaje pitanje kako svu tu stvarnost ukomponirati sa onim Kristovim; Tko hoće biti moj učenik neka se odrekne samoga sebe... Mislim da Isus ovdje želi reći napose svećenicima, budite slobodni za Boga i dopustite da vas on vodi. Vjerujemo li mi da nas Bog želi i treba na mjestu gdje smo poslani? Vjerujemo li da nas Bog treba i prihvaća baš onakve kakvi jesmo, koji je naš odgovor i kakva je naša suradnja? Jako nam je važan taj ljudski obzir (u konačnici živimo s ljudima), učinit ćemo sve samo da se svidimo ljudima makar žrtvovali nešto od onoga zbog čega smo poslani. Kao da je više straha nego vjere. Da upravo to; strah i nedostatak vjere! Strah hoću li biti prihvaćen, strah od predrasuda, ishitrenih komentara. Strah, hoću li ispuniti očekivanja. Svjestan ograničenosti svojih snaga, bojim se da se neću snaći u masi obaveza pogotovo u sredini koja mi je nepoznata. Strah je ustvari prisutan jer uglavnom računamo samo na sebe, Boga u toj priči kao da nema a On čeka da čujem riječi; Ne izabraste vi mene nego ja izabrah vas... Ipak mi ljudi volimo sve dobro i točno izračunati i znati, želimo biti sigurni, nemamo hrabrosti za životne avanture nemamo hrabrosti za avanturu niti sa Bogom. Kad kažem avanturu onda mislim na situacije u kojima nismo mi i nije ljudski faktor ono što drži sve pod kontrolom nego treba nešto prepustiti Božjoj providnosti.
U svakom slučaju ostaje, vjerujte, mnoštvo pitanja na koje tražim(o) odgovor a nećemo ga dobiti, ne zato što nas Bog želi mučiti nekakvom neizvjesnošću nego siguran sam želi da mu dopustimo da korača s nama, želi da mu dopustimo da On odluči i vodi naš život. Hoće da snagom vjere budemo i hrabri bez prevelikog kalkuliranja. Da, brinemo se za toliko toga a samo je jedno važno...
I moj premještaj na ovu župu je pristanak na „avanturu“ s Bogom. Pristao sam da budem duhovni pastir u mjestu koje ne poznajem i u kojem nikada nisam bio. Jesam li to učinio iz ljubavi prema Bogu ili iz poslušnosti prema nadbiskupu, vjerovatno i zbog jednog i zbog drugog.
Većini sam se predstavio al učinit ću to i ovaj put. Rođen sam 1976. Godine u Republici Njemačkoj, odrastao u Gornjoj Bebrini koja je filijala župe Klakar, istočno od Slavonskog Broda osam kilometara uz rijeku Savu. Sin sam Josipa i Mande a imam i starijeg brata i mlađu sestru i troje nećaka. Osnovnu i srednju školu završio sam u Slavonskom Brodu. Studij Teologije završio sam u Đakovu i zaređen sam 29. Lipnja 2001. Godine. Četiri godine sam bio kapelan a župnik u Trnavi od 2006. – 2014. God. Što se tiče mojih osobnih dojmova o ovoj župi, mislim da je rano komentirati. Ono što vidim i prepoznajem i što nije teško zaključiti je da ovdje žive ljudi koji vole Crkvu i Boga. Nije teško prepoznati da je ovdje jako dobro ustrojen pastoral i da pojedinci vrlo ozbiljno prihvaćaju svoje dužnosti (često i bez nekakve nagrade). Sve to govori da ste prije mene imali i jako dobre župnike koje nije lako nasljediti! U svakom slučaju imam poseban pijetet i osjećaj za ovu župu (budući sam veliki domoljub) zato što je proživjela tešku kalvariju rata, okupacije, progonstva! To činjenicu ne smijemo zanemariti! Ne smije se zanemariti činjenica da postoje još otvorene rane koje bole, postoji smijem reći i gorčina koja je ostavila traga na svima vama koji ste izgubili svoje, koji ste u progonstvu brojili dugačke dane kad ćete se vratiti svojim kućama. U takvim situacijama jako je važno ljudima navijestiti i propovijedati Boga koji ne zaboravlja niti jednog čovjeka, bitno je navijestiti Boga koji nam je bliz pogotovo kada patimo. Da nas Bog nije zaboravio govori i činjenica da ste iz pepela izrasli u veliku i ozbiljnu župu gdje se događa život i to bogat sadržajima, bilo vjerskim bilo svijetovnim! Bog je do sada sve savršeno vodio dopustimo da i u buduće čini tako i samnom i s vama a što se tiče našeg budućeg zajedničkog života moramo se svi truditi i dati svoj dio, pri tome ne zaboravljajući one Isusove riječi; Bez mene ne možete ništa učiniti...
Darko Tvrdojević, župnik